ELEMENTS
Me/n/talna voda Axela Beckera

Voda kao kontinuirani repetitio suštinski simbolizira životni ciklus. Od živih izvora do potoka i rijeke, od mora i oceana do neba i od neba ponovno do zemlje. Pojavljuje se kao kiša ili snijeg, kao rosa ili suza, zašto ne, prolazeći ciklus od tekućine, preko pare do krutog stanja. To kruženje vode podsjeća na mit o vječitom obnavljanju, uvijek u nekom novom ruhu, potvrđujući i veliko načelo metamorfoze. Ona je osjetilni organ Zemlje, zahvaljujući vodi ona stječe senzibilnost i receptivnost oblikujući površinu našeg planeta. Zemljina rotacija i mjesečevo gibanje oko Zemlje potiču uzbudljivo miješanje rijeka, mora i oceana kao neprekinuti, živi i neuhvatljiv ritam voda. Zato su rijeke, mora i praiskonske vode odredile velike civilizacije drevnoga svijeta. Bile su to rijeke razvoja civilizacija, ali i rijeke spasenja kojima su se prinosile žrtve na ime istog vjerovanja u njihovo nebesko i božansko podrijetlo. Kako je voda izvorni element te veliko načelo života na zemlji, svi svjetski mitovi o stvaranju govore o razdvajanju voda na vode iznad kao nebeske vode i vode ispod kao zemaljske vode, od kojih su nakon prvobitnog potopa ili kaosa, nastale rijeke i mora. U tim mitovima o stvaranju i kozmogonijama, voda je element kaosa - tj. nediferenciranog života, ili svih mogućih oblika života od kojih je nastao život kakav poznajemo. Ona je ujedno i simbol oplodnje, blagoslova, pročišćenja /kršte- nje/, mudrosti, vječnosti, beskrajne i vječne ljubavi. Voda je ta koja pere, ublažava, liječi, donosi blagoslov, posvećuje i deificira. Nebeska ili zemaljska, uvijek je to voda života u koju čovjek uranja kako bi se rodio i preporodio. Ova predodžba, duboko ukorijenjena kod svih naroda, našla je svoje istaknuto mjesto i u Starom i u Novom zavjetu te zaslužuje duboko poštovanje i brižno čuvanje. No kako i na koji način Axel Becker taj čaroban, moćan i neuhvatljiv fizis vode, jedan od njegovih pet elemenata koji čine sukus njegovog stvaralačkog angažmana, kako ga likovno impostira i prenosi kao metafizis? Premda ne dolazi iz visoko educiranog umjetničkog svijeta već iz onog krajnje egzaktnog, poslovnog miljea financijke ekonomije, od malena je blizak jeziku slikarstva. Zasluga je to njegova oca slikara no i njegove ćutilnosti koja je trajno zagledana i u onu drugu, nevidnu sliku stvarnosti. Zato tu svoju oblikovnu transpoziciju i transkripciju od stvarnog preko imaginativnog do tvarnog Axel Becker premošćuje uporabom postulata permisivnosti što nam je dar raskošne postmoderne. Jer, kao uvjerljiv poznavatelj i kolekcionar suvremene umjetnosti Axel Becker zna da slika ne treba biti nužno slikom, da slika kao obojena podloga može legitimno nositi metalni reljef koji to i nije, ili minijaturne skulpture koje to u suštini nisu, a da kredibilitet tog ansambla ne bude upitan. U konačnici on svoje tematske cikluse stvara na principima negacije, aproprijacije i transformacije, znači dosta kompleksnim postulatima, koji su ostvarivi zahvaljujući odlikama njegovog i ljudskog i stvaralačkog habitusa.

Kada kažem negacije, tada mislim na fizički dar prirode ali i na fizičku neuhvatljivost vode koju autor kaptira vizualno /prisvajanje/, da bi potom nastavio njezin put bezuvjetne slobode u rastaljenom metalu na imaginativan i asocijativan način srebrnih odsjaja /preobražaj/. Efekt tih kompozitnih sliko-objekata s jedne je strane vizualno zanimljiv, dok sa druge sigurno zahtjeva daljnju elaboraciju sa manje dizajnersko-dekorativnih elemenata. To pro futuro vjerovatno najavljuje otkriće prostora slobode mimo rigidno nametnutih stega egzaktnosti i isključivo centralne impostacije. Posljedično, za pretpostaviti je da će autor iznaći modus operandi čak i pod cijenu oslobađanja materičnosti, odnosno da će se prikloniti osamostaljenju kako reljefa tako i samostojećih objekata, tada metalnih reljefa i skulptura. I nije mi nimalo strana ta pomisao! Naime, Axel Becker ima sve pretpostavke, od globalnih znanja do tehničke naobrazbe, od preciznosti i precioznosti izvedbe svojih radova do njegove maksimalne odgovornosti. Usput, plemenita borilačka vještina, aikido, još jednoć određuje njegovu narav, ali i prirodu njegova stvaralaštva. Ova paradoksalna borilačka vještina u kojoj nema ni pobjednika ni poraženog, sadrži značajnu duhovnu komponentu u kojoj je jednako važno putovanje koliko i cilj. Na tom putu biti efikasan, snažan, nenasilan i harmoničan u skladu sa sobom i drugima trajna je poputbina svakog istinskog štovatelja i praktikanta ove discipline. Ako je sa svim alatima koje posjeduje autor dosegao tehnicistički i perfekcionistički habitus svojeg stvaralaštva, vjerujem kako dolazi novo vrijeme iskoraka iz same materije sve do spiritualne čistoće. Kada boja, ako ju bude trebao neće biti samo pasivna ploha već će prodisati i postati prostorom duše u koji se ulazi i iz njega slobodno izlazi, dok će budući reljefi i skulpture oslobođeni nametnute stege nastaviti autonoman život nepodređenih. Ovo je za sada Vrijeme voda Axela Beckera.

Gorka Ostojić Cvajner